Erasmus u Rimu
Viševjekovnu, neprolaznu ljepotu Rima opisivali su mnogi, pokušavajući da približe duh, energiju, ali i toplinu Vječnog grada. Kažem toplinu jer mi se čini da rimsko sunce zaista drugačije sija. Takvog je mišljenja bio i Crnjanski, koji je prije nešto manje od 100 godina živio i divio se istim ulicama i trgovima kojima sam i ja, gotovo svakodnevno, prolazila. Jedna njegova impresija o Rimu navela me je na razmišljanje još prije mog samog polaska u ovu avanturu, koja će uskoro postati jedno od najboljih iskustava mog života. Napisao je: „Sunčani zraci padaju ukoso, a blago, kao mesečina, koja se žuti i koja je topla, a ti zraci prodiru u grudi, kao neke prijatne strele.
To je jedino sunce koje sija i bogatašu i siromahu, i mladom čoveku, i bolesniku, i starcu. Sunce i Rim stapaju se u sećanju, u jedno. Nigde u Evropi Sunce ne sija tako.“ Tek u povratku, na letu za Beograd, shvatila sam koliko je bio u pravu i koliko će mi ono nedostajati. Kada tek stignete u Rim, zbuniće vas. Zbuniće vas haos, gužva, buka, i pomislićete: ''Metropola, baš kao i svaka druga.'' A onda, kada mu date malo vremena, tek onoliko da vas dotakne i zaintrigira svojim čarima, neprestano ćete tražiti nove kutke i nikada vam neće biti dosta istraživanja. Pored svih svjetski poznatih znamenitosti Rima, koje se odupiru prolaznosti vremena i dočaravaju njegovu veličanstvenu istoriju, ja sam tragala za nekim svojim mjestima i ličnim impresijama. Naposljetku sam shvatila da je Rim jedna velika intriga koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Šetnje rimskim ulicama, kaldrmama i parkovima bile su uvijek duge i inspirativne. Ovih 6 mjeseci, koliko je trajala moja razmjena, dopustili su mi da pored Vatikana, Koloseuma, fontane Trevi, trga Navone, Venecije i ostalih, uočim i neke skrivene ljepote. Divila sam se drveću, tj. jednoj vrsti bora zvanoj „pinija“, koje raste u cijelom gradu i koje će zauvijek ostati jedan od mojih ličnih simbola Rima. Zbog uličnih svirača i umjetnika, prepunih restorana i žagora turista, osjećala sam se kao u filmu. Panoramski pogledi na Rim definitivno su privlačili moju pažnju, te sam se uvijek vraćala terasi na brdu Pinčo, sa koje se pruža pogled na trg Del Popolo, preko ulice Del Korso, sve do trga Venecija, i Vitorjanu, sa pogledom na srce antičkog Rima. Vrt narandži, gdje je, po predanju, u Italiji posađeno prvo stablo ovog voća, bio je moja oaza mira. Tu, na istom mjestu gdje je Felini snimao kadrove za ''Kabirijine noći'', kao i Sorentino za svoju „Veliku ljepotu“, provodila sam sate do zalaska sunca na kamenoj klupi pod krošnjom narandžinog drveta. Sam vrt krije jednu tajnu, jedan magičan pogled na grad. U pitanju je ključaonica velike zelene kapije priorata Malteških vitezova kroz koju se pravolinijski pruža pogled na kupolu Vatikana. Moja razmjena je i sa stanovišta obrazovanja bila jedno novo i vrlo zanimljivo iskustvo. Univerzitet koji sam pohađala, La Sapienza, jedan je od vodećih u Italiji. Ovom razmjenom sam dobila priliku da slušam predavanja tamo gdje su nekad ista držali čuveni Đuzepe Ungareti i Aldo Moro. Velika je čast i privilegija imati podršku profesora ovog Univerziteta, koji su mi, prije svega, pružili znanja, pratili moj rad i bili dostupni za sva pitanja i nedoumice, a na kraju su taj trud znali da prepoznaju i nagrade. Studenti ovog Univerziteta navikli su i na brojna kulturno-umjetnička dešavanja u kampusu, te im se na taj način pruža prilika da prošire svoja akademska znanja i da razviju nove hobije. Naime, za vrijeme mog boravka, bila sam u prilici da prisustvujem predavanjima o Šopenu, nakon kojih su mladi poljski pijanisti izvodili njegova djela. Posjetila sam mnogobrojne izložbe u galerijama i muzejima Univerziteta, kao i koncerte klasičnih, džez i etno sastava koje čine studenti Sapienze. „Gledaj u lice svijetu i ne plaši se ničega“, rekao bi Jovanoti. Zaista, ovakvo iskustvo obogaćuje, širi vidike, čini jačima, mijenja ugao gledanja - prosto, mijenja nas same. Stoga, ne razmišljajte dvaput i zakoračite u nepoznato, putujte!
Katarina Lučić
